Šivenjem maski migranti čuvali fizičko i mentalno zdravlje

U vreme kada se stajalo u redovima ispred apoteka da bi se, uz mnogo sreće za velike pare kupilo najviše 10 hirurških maski, jer je najveći deo proizvodnje i uvoza odlazio u bolnice i kovid ambulante, u  Centru za azil u Krnjači za mašinama su se na svaka dva sata smenjivale po dve žene. Pod budnim okom facilitatorke Dragojle Ocokoljić, a uz pomoć Iranki Šahine i Hatidže, koje su odranije znale da šiju, svakog dana je iz šivačke radionice izlazilo stotinak platnenih maski za lice. Deo je bio namenjen korisnicima ovog i drugih centara, zaposlenima u Komesarijatu za izbeglice i migracije Republike Srbije (KIRS) i Međunarodne organizacije za migracije (IOM), koji su od prvih dana pandemije Kovida-19 bili jedni uz druge.

Radionica je organizovana u okviru Podrške EU upravljanju migracijama u Srbiji. Kroz nju je do sada je prošlo više od 500 korisnika.

– Nemam preciznu evidenciju o tome koliko smo materijala utrošili, ni koliko smo maski sašili, ali znam da smo svi zajedno radili nešto mnogo važno i korisno. Kada je krenula korona, nismo znali koliko će sve to trajati. Bile su nam potrebne maske za ličnu zaštitu, ali nam je bilo potrebno i nešto da nam skrene misli i prekrati vreme. Ova naša radionica nam je donela spas, a uz to smo bili srećni što nekako možemo da pomognemo drugima – priča Dragojla koja već dve i po godine radi kao facilitatorka IOM-a.

Dok premešta trube šarenih materijala i kutije s koncima i lastišima, da oslobodi sto za krojenje delova buduće haljine, ova bivša konfekcionarka iz nekadašnjeg tekstilnog giganta – fabrike „Javor“ iz Ivanjice – priznaje da je imala malo predrasuda o migrantima pre nego što je došla u Centar. One su nestale čim je počela da radi s njima, a danas, pošto su prošli i kroz vanredno stanje i kroz najteže dane pandemije, misli da su jedni drugima mnogo pomogli. Značila joj je podrška i kolega iz Međunarodne organizacije za migracije i zaposlenih u Komesarijatu za izbeglice i migracije Republike Srbije. Oni su je upoznali sa Centrom, a potom i sa korisnicima.

– Mi se ovde svakodnevno okupljamo i radimo. Uglavnom šijemo maske i peškire, trenutno pravimo i platnene šortseve za decu, a sašijemo i po neku haljinu. Pored Šahine i Hatidže, tu su još dve žene iz Iraka koje svakodnevno dolaze i dva muškarca. Oni znaju da šiju od ranije, a dobro su se pokazali i oni koji su prvi put seli za mašinu – hvali Dragojla svoje polaznike.

Mnogi od njih su za samo dva sata uspevali da ovladaju makazama i mašinom, pa osim maski danas umeju da sašiju još po nešto, da preprave i poprave odeću za decu i sebe. Čak im, ističe Dragojla, ni jezička barijera ne predstavlja naročit problem, a ako u komunikaciji negde zapne, zovu Fahima.

Ovaj mladi Somalijac (25), pored tečnog srpskog, govori arapski, turski, somalijski, farsi, urdu, telugu, engleski i sad uči francuski jezik. U Srbiji je od 2015, od kada uživa supsidijarnu zaštitu, i radi kao prevodilac za IOM. Za svoje mlade godine preturio je svašta preko glave i mnogo je, kaže, srećan što konačno on može da pomaže nekome.

Iranki Hatidži (40), koja je u Srbiju došla pre godinu i po dana sa troje dece, na početku je mnogo značila Fahimova pomoć u sporazumevanju, a danas se ova žena, između ostalog i zahvaljujući radu u krojačkoj radionici, oseća potpuno prihvaćeno.

– Ja sam kod kuće, pre nego što sam sa troje dece iz Iraka krenula ka Švajcarskoj gde mi žive muž i jedan sin, radila kao krojačica. To je bio moj posao i jako sam se obradovala kada sam shvatila da ovde mogu da uposlim i ruke i misli. Mnogo mi je značilo to što smo mogle da radimo nešto korisno, da šijemo maske, kad je vladala korona. Danas šijemo peškire, prepravljamo i popravljamo odeću, pa vreme brže prolazi – priča Hatidža koja se nada da će njena porodica uskoro ponovo biti na okupu.

Za razliku od nje, jedna druga Iranka, Šahina (54), želi da ostane u Srbiji. Došla je pre tri godine, za ćerkom i unučićima koji su u Krnjači već četiri i po godine. Nadaju se da će dobiti azil i da će ovde moći da započnu nov život.

– Mogla bih da radim kao krojačica. Time sam se bavila pre nego što sam dobila decu, posle sam imala agenciju za zapošljavanje, a onda sam ostala bez ičega. Ne bojim se da ponovo počnem iznova, ne bojim se budućnosti, samo želim miran i spokojan život.

U Srbiji bi da ostane i Ana (41) iz Maroka koja, iako bi se to očekivalo, ne želi u Italiju gde joj živi troje dece. Ovde je već dve godine jer joj se, kaže, mnogo dopadaju ljudi. U domovini je radila kao frizerka i kozmetičarka, u Srbiji je zahvaljujući Dragani i radionici šivenja, naučila još jedan zanat.

– Sve one su mnogo vredne. Dobre su žene, vole da pomognu, tu su jedna za drugu, brinu o deci, pa ni meni nije teško da se trudim oko njih – hvali ih Dragojla – Što da stajemo kad nam lepo ide. Malo se družimo, malo radimo, a na kraju svima dobro.

Komesarijat za izbeglice i migracije, koji upravlja svim centrima za azil i prihvatnim centrima u Srbiji, omogućio je da se radionice šivenja maski organizuju i u drugim centrima. U saradnji sa međunarodnim partnerima i drugim organizacijama, a najčešće na inicijativu samih migranata, u prvim danima pandemije i vanrendog stanja, maske su šivene u centrima, od Sombora na severu, preko Adaševaca, Šida i Krnjače u centralnom delu Srbije, do centara u Bujanovcu i Vranju na jugu.