Kovid je bio veliki izazov i za ljude na migrantskoj ruti

Za razliku od mladih muškaraca iz arapskih, azijskih i poneke afričke zemlje, čije prisustvo u Srbiji već godinama ne iznenađuje, jer se mogu sresti i na ulicama velikih gradova, i duž puteva, i u selima u blizini državne granice, migrantske porodice nisu čest prizor. Samo u Prihvatnom centru Šid poslednjih dana maja boravilo je 148 migranata, porodica iz Sirije, Iraka, Avganistana i Afrike, među kojima je i 50 dece. Njihov broj se menja iz dana u dan, jer jedni dolaze, drugi odlaze.

Roditelji su umorni od osujećenih pokušaja prelaska granice, fizički i finansijski iznureni, zabrinuti za budućnost, ali su zato klinci veseli i nasmejani, uglavnom zato što su nisu svesni situacije u kojoj se nalaze.

Većina dece ni ne zna za bolje. Oni najmlađi, rođeni negde na putu između zavičaja i odredišta koje su njihovi roditelji zacrtali, ne mogu ni da zamisle šta znači imati dom, šta znači imati svoju sobu, svoje igračke… Među njima je i beba stara pet meseci. Ona je Šiđanka. Rođena je u Centru i zove se Jelena. Njeni roditelji su čekali da prođe zima, da ona malo ojača, pa da ponovo okušaju sreću sa iregularnim prelaskom granice, da krenu u „gejm“.

– Umorni su, iscrpljeni i fizički, i mentalno, i finansijski, ali ne odustaju. Većina nema gde da se vrati, tako da im ovaj centar služi za prikupljanje snage i za vidanje rana između dva pohoda ka granici – objašnjava Nikola Sakan (28) iz Komesarijata za izbeglice i migracije.

On je zadužen i da koordiniše saradnju i sa kolegama iz Međunarodne organizacije za migracije (IOM), sa medicinskim ekipama, volonterima humanitarnih organizacija…

– Kod većine stanara, a naročito kod porodica koje su u Centru već tri godine, dominiraju osećaj beznađa i zaglavljenosti, strah za budućnost dece, a od početka kovida u prvi plan su izbili zabrinutost za život i zdravlje. Kada se tome doda činjenica da žive u kolektivnom smeštaju, a ne u svom domu, jasno je da postoje veliki problemi u partnerskim odnosima, da su njihovi roditeljski kapaciteti na ispitu i da im je potrebna velika psihosocijalna i psihološka podrška. A mi im upravo to pružamo – objašnjava Irena Stojadinović, psiholog, iz nevladine organizacije Mreža psihosocijalnih inovacija – PIN.

Ona svake srede, uz pomoć prevodioca, porodicama koje borave u prihvatnom centru pruža individualna psihološka savetovanja i podršku. Deca se, objašnjava Irena, bolje nose sa životom u centru. Mala su i njima je najvažnije da mogu da se igraju, da se druže i da uče, a zahvaljujući Dušanu Škoriću (29) koji je s njima od juna prošle godine, ponovo mogu i da se smeju. Iskreno, iz srca, onako kako samo deca to znaju.

– Već godinama radim sa ugroženim kategorijama, a kako sam po obrazovanju vaspitač i kako sam poreklom iz ovog kraja, iz sela Višnjićevo, bilo je prirodno da počnem da radim sa decom. U početku smo se teško sporazumevali, a onda sam ja počeo da učim farsi i sada je sve mnogo drugačije. Organizujem im kreativne sportske radionice prilagođene uzrastu, vremenskim prilikama, trenutnoj strukturi i broju dece, a tu sam i da im pomognem oko savladavanja školskog gradiva. Nastava se odvija onlajn, imaju oni svoje asistente, a imaju i mene da uskočim kad zagusti.

Mališani ga obožavaju, ali se Dušan trudi da se ne vezuje za njih jer se većina ovih porodica kratko zadržava. Na putu do Zapadne Evrope javljaju mu gde su, a kad stignu do željenog odredišta zovu da im se pridruži.

Za razliku od Dušana, Aleksandar Sekelj je tek dva meseca IOM facilitator. On vodi IT kutak, koji je kao i sportska radionica organizovan u okviru tekućeg projekta Međunarodne organizacije za migracije (IOM) „Odgovor na KOVID-19 i izazove za migrante i izbeglice na Zapadnom Balkanu“, koji finansira Instrument za podršku stabilnosti i miru Evropske unije.

Aleksandar sa decom i mladima radi na razvoju osnovnih veština digitalne komunikacije i upotrebe računara.

– IT kutak je nastao u želji da se korisnicima omogući da kvalitetno provode vreme i da nauče nešto što će im kasnije značiti tokom školovanja i u radu. Sve je prilagođeno uzrastu dece, ali i njihovim interesovanjima. Nažalost, nema vremena za ozbiljniji rad, jer se većina njih ovde ne zadržava dugo.

Istina je… Ne zadržavaju se dugo, ali je izvesno da iz Srbije mnogi odlaze osnaženi, ohrabreni, zalečeni i uvereni da će još negde na svom putu sresti dobre ljude slične Nikoli, Ireni, Dušanu, Aleksandru, Andreju, doktorki Sneži i drugima koji su im u Srbiji pomogli kad je bilo najteže.